Sunday, January 8, 2023

Musa Ćazim Ćatić - Pred očinskim domom

 
Муса Ћазим Ћатић

Pred očinskim domom

 

Ko slaba sjena na tvoj prag sam stao

Ćutke i n’jemo zagrlivši liru.

Na grudi moje težak led je pao

Ko tvrde sante po duboku viru.

 

Kroz suze gledam trošne zide tvoje

I krov prokisli, s kojeg strašne zube

Smrt mrka kesi. O ognjište moje!

O dragi raju, gdjeno mi se gube

 

Zlaćani sanci mladosti čile

I zvuci prve bogodane pjesme!

U tebi su me odgajale vile,

Napajajuć me s abu hajat česme

 

Kapljicom slatkom vječitoga milja,

Što zanos budi u nevinoj duši.

Ah! tada gorka i cinička zbilja,

Ko vihor bjesni što no život ruši,

 

Nije se mene dotaknula bila,

Nit crna briga o svakdanjem kruhu

Mir mi mutila. Kao glazba mila

I bura u mom zvonila je uhu.

 

Ah, ja sam nekad ko maleno ptiče

U tvom krilu prva krila steko;

S majčinih usni slušao sam priče

Tople i slatke ko i njeno mljeko.

 

I l’jetao sam ja i druzi mali

Po tvome vrtu, beruć cvjetke čarne;

I igrasmo se u nevinoj šali,

Hvatajući kapom leptiriće šarne.

 

O dragi dome, grobe moje sreće!

Marljiva ruka mrtvog babe moga

U tebi nekad sadila je cvijeće

Radosti vedre. Sa krova se tvoga

 

Blagodat svaka tad smiješila milo;

Na tvom je pragu teko med i mljeko,

A sad gle, regbi nigda nije bilo

Iskre života. Ko strašilo neko

 

Ti stršiš nebu. Fatum ti je hudi

Krvavom pandžom porušio čare,

Baš ko što sada tvog pjesnika grudi

Nevolja gorka obara i tare,

 

Te tvoje puste zidine mi sada

pričaju patnju sirotinje crne,

Što zadnju iskru veselja i nada

Lednim ti dahom na ognjištu trne.

 

Sve, sve je mrtvo. Tek rujine stoje,

A s moje lire bolno zvuci ječe;

O dragi dome, zadnji akord to je

Prošlosti naše naše mrtve sreće!





No comments:

Post a Comment