Pred
očinskim domom
Ko slaba sjena na tvoj prag sam stao
Ćutke i n’jemo zagrlivši liru.
Na
grudi moje težak led je pao
Ko
tvrde sante po duboku viru.
Kroz suze gledam trošne zide tvoje
I krov prokisli, s kojeg strašne zube
Smrt mrka kesi. O ognjište moje!
O dragi raju, gdjeno mi se gube
Zlaćani sanci mladosti čile
I zvuci prve bogodane pjesme!
U tebi su me odgajale vile,
Napajajuć me s abu hajat česme
Kapljicom slatkom vječitoga milja,
Što zanos budi u nevinoj duši.
Ah! tada gorka i cinička zbilja,
Ko vihor bjesni što no život ruši,
Nije se mene dotaknula bila,
Nit crna briga o svakdanjem kruhu
Mir mi mutila. Kao glazba mila
I bura u mom zvonila je uhu.
Ah,
ja sam nekad ko maleno ptiče
U
tvom krilu prva krila steko;
S
majčinih usni slušao sam priče
Tople
i slatke ko i njeno mljeko.
I
l’jetao sam ja i druzi mali
Po
tvome vrtu, beruć cvjetke čarne;
I
igrasmo se u nevinoj šali,
Hvatajući
kapom leptiriće šarne.
O
dragi dome, grobe moje sreće!
Marljiva
ruka mrtvog babe moga
U
tebi nekad sadila je cvijeće
Radosti
vedre. Sa krova se tvoga
Blagodat svaka tad smiješila milo;
Na tvom je pragu teko med i mljeko,
A sad gle, regbi nigda nije bilo
Iskre života. Ko strašilo neko
Ti stršiš nebu. Fatum ti je hudi
Krvavom pandžom porušio čare,
Baš ko što sada tvog pjesnika grudi
Nevolja gorka obara i tare,
Te tvoje puste zidine mi sada
pričaju patnju sirotinje crne,
Što zadnju iskru veselja i nada
Lednim ti dahom na ognjištu trne.
Sve,
sve je mrtvo. Tek rujine stoje,
A
s moje lire bolno zvuci ječe;
O
dragi dome, zadnji akord to je
Prošlosti
naše naše mrtve sreće!